петак, 17. јун 2016.

Katatonia - The Fall of Hearts (Recenzija)



Posle pauze od 4 godine i albuma „Dead end Kings“, švedski bend Katatonia u 2016. godini donosi pred publiku novi album pod nazivom „The Fall of Hearts“. Jonas Renkse i Anders Nyström su primarno bili zaduženi za pisanje albuma i produkciju, tu je Niklas Sandin na basu, a na albumu se mogu čuti i dva nova člana Daniel Moilanen za bubnjevima i Roger Öjersson na gitari, kojima je ovo i prvi album u „dresu” Katatonije. Bend iz ostvarenja u ostvarenje nije poznat po izdašnim gitarskim solažama (što ne znači da ne znaju), pa se to i na ovom albumu u glavnom neće čuti, ali zato pesme obiluju fantastičnim temama na gitari i klavijaturi, koje se protežu iz pesme u pesmu i prepliću sa čvrstim rifovima i nežnim razlaganjima. To je ono što se čuje na prvo slušanje. Renkse je uradio fantastičan posao na vokalima, sve pesme je otpevao u svom prepoznatljivom maniru, ni previsoko ni prenisko, sa istančanom dozom elegije u glasu. Bubanj je pametno i domišljato odsviran, da čak i parni taktovi nekada zazvuče neparno, ni jednog trenutka ne zamara, niti zapada u kolotečinu. Album otvara numera ''Takeover'' odsvirana u nekom midtempu, počinje razlaganjem, vokal takođe odmah počinje da peva, javlja se bek vokal koji me je natrenutak podsetio na Chainse, takav neki šmek, a onda se pesma nastavlja u jedan suštinski nepretenciozan rif, koji je stabilan, metamorfozira i vozi do samog kraja numere. Iza nje sledi fantastična, dinamičnija numera ''Serein'' koja je po meni apsolutni hit na albumu, a izabrana je za drugi singl, prvi je pesma ''Old Hearts Falls'' koja je premijerno puštena na youtube pre nego što će album izaći, kao teaser. Tada me i nije naročito oduševila, da bih potpuno promenio mišljenje kada sam je ponovo preslušao zajedno sa ostalim pesmama, jer kao deo celine ima mnogo više smisla i definitivno nije na prvu loptu. Na albumu je treća po redu. Pesma „Serac“ zauzima sredinu albuma, sa svojih 7:25 najduža je stvar na albumu i sa ove prethodne tri gorepomenute predstavlja nešto što bi publiku moglo da „kupi“ na prvo slušanje. Daleko od toga da neka druga ne može da iznenadi, ali je o tome u ovome trenutku možda malo i rano govoriti. Ipak treba i malo vremena da prodje da se album zapati u ušima fanova. Posle te, poput plime i oseke smenjuju se pesme koje pretežno karakteriše rifovska svirka, odnosno pesme u kojima dominiraju razlaganja i sanjivi vokali. Sve su pesme kompozitorski dosta ujednačene i uravnotežene, pa je možda i jedini minus što na albumu ne postoji pesma koja se aranžmanski toliko razlikuje da odskače od ostalih i u tom nekom smislu se ovaj album ne distanbcira bitno od svoja tri prethodnika. Svakako je ovo divnih sat i dvanaest ozbiljno odsvirane, progresivne svirke i sve „manje“ od toga od Katatonaca, u budućnosti ne bi smelo da se desi. 


Headbang ocena: 8,5/10                                                             

Recenziju pisao: Dule

Нема коментара:

Постави коментар