понедељак, 9. јануар 2017.

Sectasys ''Brotherhood of Chaos'' 2016 (Recenzija)


Izdavač: Satanath records

Sectasys dolaze iz Venecuele i ušli su u 11 godinu postojanja (od 2006). U pitanju je trio pod pseudonimima, Njörth svira bubnjeve, Lord Alastor gitaru i bas, a Uruk Hai peva, pri čemu je Lord Alastor osnivač ili jedan od osnivača benda, dok su preostala dvojica u bend došla 2015 godine. Za svo ovo vreme koje postoje, Sectasys su izdali dva EP-ja, ''Crucificados en tu Piedad'' sa tri pesme i ''Arma skin'' sa pet pesama ali u trajanju od 16 minuta sve skupa, tako da se slobodno može reći da im je ''Brotherhood of Chaos'' svakako prvo ozbiljno ''full lenght'' izdanje, koje je pod etiketom ''Satanath'' records-a iz Rusije, svetlost dana ugledalo dan pre mog rodjendana, ali 2016. godine. Na albumu imamo 12 pesama od kojh je dvanaesta ''Arma skin'' bonus. Sve pesme su, izuzev intro-a koji traje od oko 2 minuta, uprosečene kako aranžmanski, tako i vremenski, pa traju mahom oko četiri, pet minuta, sa izuzetkom gore pomenute ''Arma skin'' koja traje nešto malo preko 3 minuta i ''The Goddess of Death (Kali)'' koja traje duplo toliko. 



U osnovi, momci piče furiozni black metal sa malo death metal momenta, ali jako bitnih dodao, jer tu razbijaju kliše i monotonost. Što se gitare tiče, pored činjenice da je komponovana u najboljoj tradiciji black metal bendova, rifovima fali malo kreativnosti, mada Lord Alastor sasvim ok svira i ne boji se da odsvira i po koju solažu, gde možda fali malo inspiracije i kontinuiteta, jer ovako deluju manje-više kao tehničke vežbe. Bubanj je furiozan, na momente malo jednoličan, ali prati ''radnju fabule'' na najbolji mogući način i ono što se čuje na prvu jeste Njörth-ova fantastična kondicija, koja je za ovako brzo i dinamično sviranje više nego neophodna. Produkcija bi mogla da bude za nijansu bolja jer bi time svakako podigla muziku na jedan značajno viši nivo i bolje je otvorila za uvo slušalaca. Ima tu pregršt momenata gde rif leže na ritam kao ''kec na deset'' i to sve zaokružuje fantastičan vokal (lik ''peva'' za sve pare i odlično se uklapa u pesme bilo da growl-uje ili da scream-uje) da je to milina slušati, posebno bih izdvojio rif na 5:19 posle solaže, pred sam kraj pesme ''Destroyers of Humanity'' koji me je tako podsetio na ''Death'' i baš mi bi krivo što traje svega 19-ak sekundi, ali ono što raduje je činjenjica da takvih rifova na albumu ima još, te mestimično razbiju tu black metal formu, a ono što posebno raduje jeste da su svi ti rifovi dobri, pa bi momci mogli da razmisle da u budućnosti forsiraju death metal sa malo black metal momenata. U pesmama ''Renaissance of Evil'' i ''The Goddess of Death (Kali)'' čuje se ženski vokal, operski, jako lep, ne peva konkretan tekst već samo iznosi određenu melodiju na samoglasnicima, koji i te kako doprinosi mračnjikavoj atmosferi i sasvim fino je aranžmanski pogođen. A pak ima i momenata kada gitara ili zvuči raštimovano ili su solo i pratnja u različitim tonalitetima. Na svu sreću ti momenti su najređi i vidi se da se momci trude da od pesme do pesme ponešto promene kako bi i dobili na versatilnosti i zadržali suštinu. Kako bilo, pred publikom je jedno ostvarenje koje svaki fan ovog žanra ne bi smeo da zaobiđe. 

Recenziju napisao: Dule Radovanović
HB Ocena: 7/10

Нема коментара:

Постави коментар