субота, 07. јануар 2017.

Maze Of Sothoth - ''Soul Demise'' 2016 (Recenzija)



Moram reći da se odavno nisam osjećao tako uzbuđeno kao kad mi je Giorgio Magalini, vlasnik Everlasting Spew-a, nedavno otvorene izdavačke kuće iz Italije poslao digitalni Full Length album Maze Of Sothoth-a na recenziju. Još od prvog puta kada čuh ''Seed of Hatered'' želio sam da čujem album u potpunosti. I moja očekivanja su sasvim opravdana. Nevjerovatno death metal izdanje! Album izlazi 9. januara 2017.


Bend je oformio Fabio Marasko u januaru 2009, a u Augustu 2010 Mateo Mojoli se pridružio bendu, i kao rezultat toga u januaru 2011, godine Maze Of Sothoth su snimili svoj prvi demo "Guardian of the Gate'', naziv u kom je direktna referenca na Drevno božanstvo iz Lavkraftovih priča po kojem je samo benda stvoreno . U junu 2011 bendu su se pridružili Cristiano Marchesi kao vokal/basista I u avgustu 2012 drugi gitarista Riccardo Rubini. To je postava koja je snimila ovo nevjerovatno remek djelo od albuma.

Prvo što primjetih je bio unikatan omot, dosta artistički nastrojen, omot koji nam prikazuje ogromno, čudovišno i uništiteljsko biće od albuma sa kojim ćemo se morati suočiti. Ko preživi, pričaće.


''Cthulhu Calling'' počinje zvucima vjetra i zlokobne klavijature koja se diskretno i u pozadini iz njega polako konstituiše, kao da dopire iz dubina u kojima ovaj monstruozni stvor sniva. 



''Lies'' počinje oštrom, otrovnom distorzijom koja me o[trinom podsjetila na onu koju koristi Maveth. Pjesma obiluje Morbid Angel-ovskim melodijama koje naprosto obožavam (lični naziv za melodije čiji sam svoj lični koncept već objasnio u rivju-u Bestial Deform-a), monumentalnim tremolom koji poput oluje ruši sve pred sobom, a na njega blast beat-ovi upadaju odlično. Pjesma se polako razvija i odjednom upada nevjerovatno dubok, težak i masivan growl vokal, koji kao da dopire iz drevnih, mračnih katakombi i kroz čitavo izdanje ne prestaje da iznenađuje svojom dobrom ukomponovanošću i uklopljenošću u pozadinu. Na polovini prvog kruga iduće melodije,istu lomi break na čijem je kraju naglašen bas, što mi je lično odlična finesa. Tremolo melodija se na drugom krugu završava apsolutno poremećenim dijelom. Počinju avetinjski začeci soloa, gitarski stil umnogome podsjeća na velikog Trej Azagtota. Solo se spontano razvija i vijuga poput ogromne zmije iz meljućeg ritma, zvučeći nezemaljski. Nakon soloa, pjesma se opet vraće na prvu melodiju. Na jednom zvučniku počinje melodija, a kad ulete varijacije iste, poput žileta sijevaju gitarski squeelovi. 



''Seed of Hatred'' je, kao što rekoh, prva pjesma ovog benda koju sam imao priliku da čujem ranije. Počinje direktno poput udarca u vilicu, growl-om od prvog takta na masnu tremolo melodiju, aranžman koji sam volio još od pjesama Marduk-a i Cannibal Corpse-a, a može se reći da ovaj bend agresijom nimalo ne zaostaje za njima. Spuštajući mid tempo dio koji upada kasnije je genijalan, pravi death metal. Unikatno eksperimentisanje, lični potpis ovog benda koje me kreativnošću podsjeća poput onog koje radi u svom ''tripu'' radi Immolation, ali on služi samo kao uvod za genijalne rifove kojima na kraju fali jedan takt. Nimalo naporan nepar. Opet šizoidni dio koji nas uvodi u drugi krug break-a. Opet drugi krug, solo, tremolo, kolosalno i meljuće riff-isanje ne prestaje da bi se završilo uz kratak krug growl-a.

''Multiple Eyes'' počinje sporijim tempom od prethodnice, bubnjarski prelazi i varijacije zvuče osvježavajuće. iz toga se rada tremolo melodija koja se miješa sa growl-om, i u drugom krugu vokala opet se vraće na prvi dio, čiju monotiju prelijepo razbijaju gitarski squeel-ovi. Kao što kažu, stvar je u finesama, a ovaj bend ih zna ukombinovati sa unikatnim stilom. Opet novi sporiji dio, kreativna varijacija prvog, i nakon growl-a dolazi solo koji najviše svojim koketiranjem sa flojd rouzom i osjećaja kosmičkog beskraja podsjećaju na pojedine segmente soloa na ''Secured Limitations''-u, vodeći nas u beskraj. I dalje roka spori ritam, rif sa jednim dodatim taktom koji izvodi uz fade out.

 ''The Outsider'' počinje vozećim tremolom, koji se razvija u pune, ritmične rifove, blast beat uz vokal koji takođe odlično vozi, pa opet krug teških rifova, nakon toga po prvi put se upoznajemo sa sasvim šizoidnim refren-om u kojem nam najčešće u um i uši upada riječ ''Nothingness'' koja odzvanja, pa opet monolitno rezanje rifova u još jedan krug refrena. Tremolo poslije toga je apsolutno nevjeratan, melodičan i prelijep, na drugom kraju se pretvara u rif na jednoj gitari, nagore puzeću melodiju poput one na zadnjem albumu Krypts-a na drugoj. Svi djelovi između nas spremaju za još dva krug možda i najupečatljivije melodije na ovom albumu. Outro pjesme su misteriozne klavijature sa udaljenim udarcima pozadini.

''The Dark Passenger'' počinje takođe sporije. ali se , kao što je očekivano ubrzava break-om, i uz dva kruga vokala ide galopirajući rif, da bi se kasnije razvio u tremolo, iz kojeg popu gejzira izvire solo, dio me nekako podsjeća na kraj Gorgoroth-ove ''procreating Satan'', nakon čega se pjesma vraća na djelove koje smo već čuli, pasaži prvog rifa gdje bas ima lijepu ulogu. Pjesma koja se ni po čemu ne razlikuje od ostalih, i čini mi se da je samo služila kao zagrijavanje za ono što dolazi. 

''At the Mountains Of Madness'' mi odmah daje ono što sam naslovom očekivao (svi koji su upoznati sa djelima H.F.Lavkrafta su vjerovatno upoznati sa njegovom istoimenom pričom, za koju je nedavno film trebao da uradi genijalni Benisio del Toro). Kolosalna melodija mrvi sve pred sobom, a razvija se u isto toliko moćan i potentan rif. Majstorski uplivi egipatskih skala u melodiji uz dubok growl zvuče nevjerovatno, kao da smo upravo u piramidi Nefren-Ka, takođe Lavkraftovog fiktivnog faraona koji je inspirao Nile za naziv albuma. To se kasnije razvija u blast beat sa odličnom death metal melodijom. Poslije toga na jednoj gitari započinje melodija koja nosi sve pred sobom, koja se kasnije dopunjuje skalama harmonic-a. Kad rif uleti drugi put pridružuje mu se nevjerovatan solo koji ga ponegdje prati, ali kasnije postaje nezavisna zvijer samo da bi se vratio u variranje u okvirima melodije zadate rifom. Maestralno. Kasnije uz prazan rif i bubnjarske prelaze pjesma se završava naglo.

''Blind'' počinje agresivno, za razliku od par prethodnika. melodija konstantno strijemi naprijed, a kad se uspori uz upad growl-a to zvuči odlično. Sve se razvija spontano, ulijeće upečatljiv refrenski dio sa squeel-ovima. Solo je odličan, prvo se spušta, pa uzdiže, još jedan krug refrena, pa drugi, kraći solo. Još jedan krug vokala, pa opet genijalan proganjajući refren ''You Are Blind''.

''Azzaihg' Nimehc'' je mističan, opijajući instrumental sa mekim i nježnim klavijaturama koje zvuče dosta jezivo i zlokobno, razvijajući se spontano upadima nečeg popu udaljenih oštrih violina kao kontrastu ljepljivoj boji klavijatura.. Apsolutno prelijepo. 

''Divine Sacrifice'' je ujedno i posljednja pjesma na albumu, i ona počinje dosta agresivno, da bi se razvio u odličan tremolo, koji na kraju ukrašen squeel-om. Odmah upada solo koji nosi poput poplave, pa još jedan krug vokala, nakon koga upada drugi solo, podjednako dobar i divalj. Nakon njega dolazi do groovy dijela. Tehnička potkovanost benda ne prestaje da iznenađuje. Zadnji dio nosi i sa njim se ovaj album završava.

10 pjesama od kojih mogu nikako izabrati favorita, ne zna se koja je pjesma bolja, mada kada bih morao da biram najsvjetlije trenutke albuma, to bi po mojem ličnom ukusu bile ''Lies'', ''At the Mountains Of Madness'', ''The Outsider'' , kao i instrumental ''Azzaihg' Nimehc''.

Album koji je već početkom godine ušao u moj lični izbor za najbolje izdanje iste.

Recenziju napisao : Srđan Mišović (Bog Otac Reviews)

HB Ocjena : 9,5/10

Нема коментара:

Постави коментар