Izdavač : Satanath Records
Helleborous je vrsta prelijepe ali otrovnog cvijeta koji cvjeta samo zimi, a ovaj dosta zanimljiv i umjetnički nastrojen prelijepi omot sa mnoštvom skrivenih motiva nam isto tako skriva album sa otrovnim, mračnim melodijama, savršenim za zimu. Cvijet koji je istovremeno zmija, apokrifna, mistična kabala i hebrejska slova u pozadini, statue satira i žene u ciklusu, nar, sve mi vizuelno ima nekog Akerkoke/Urfaust-ovskog aristokratskog ezoteričnog okultizma i mistične seksualne energije, što I jesu glavne liričke teme ovog američkog black metal benda iz Manitu Springs-a, Kolorado.
Zlokobni mističan intro, iz čijeg mraka izranjaju nevjerovatno mračne gitarske melodije. Pjesma uz vanzemaljske zvuke počinje sporim ritmom, a u pozadini svega se diskretno čuju apokaliptične klavijature. Scream koji je nešto između Aphazela iz Ancient-a i Shagrath-ovih modulacija, gitarski squeel-ovi na u pozadini pjevanja prve strofe ostavljaju snažan jeziv utisak. Počinje razrada, pjesma ubrzava i dostiže umobolni klimaks uz blast beat i šizoidne klavijature koje su po meni najjači adut albuma, ubrzavajući generalni tempo. Pjesma konstantno evoluira, mješajući varijacije osnovne melodije kao špil karata, ne dozvoljavajući da bude dosadna. Izuzetno obskurni pasaži se smjenjuju, konstantno ulijeću šizoidni gitarski djelovi, koji kasnije još više razrađuju.
Druga pjesma ''Coils'' takođe počinje avetinjskim zvucima, nakon čega imamo prelijepe melodije i rifove uz njih, bubnjarsko punjenje maestralno uvodi jezivo razlaganje. Pjesma ubrzava, rađa se nova zlokobna melodija koja kulminira na blast beat'u poslije. Pjesma se nakon toga vraća na zlokobno razlaganje, pa imamo još jedan krug odličnog aranžmana.
''Edge Of Black Waters'' počinje heavy/thrash riffom, a tim pravcem nastavlja i kad se uključi vokal. Gitare su dosta zanimljive i njihov razvoj je as u rukavu ovog benda. Pjesma ide u maltene standardni rock'n'roll dio, koji mi više zvuči kao odlično upakovana, mračnija i manje naporna Alogia nego black metal, a i solo kasnije je u istom tripu. Momci se poigravaju sa stilovima, u svakom ostajući svoji i unikatni.
Zanimalo me je kako će ovaj bend dočarati Jugot, Lovkraftovo ime za pluton, nekad nastanjen izumrlim vanzemaljskim rasama, i ona počinje odlično, izvanzemaljskim zvucima klavijaturama, jakim tremolo rifom, koji se pretvara u thrash gitarsko punjenje ukombinovano sa screamom. Gitarski vrisak kao motiv je jeziv, pjesma se zagrijava do trenutka kad se vraća sporom ritmu. Prethodni rifovi se ređaju dok ne dođe do brejka koji nas uvodi u odličan spori dio. Pojedini aranžmani me podsjećaju na Lifelover koji obožavam, po tome što su spontani I imaju primjesa.
''Draconoan Discipline'' počinje mračnim melodijama koje se poput sijenki pomaljaju iz izuzetno mračne atmosfere. One dostižu kulminaciju blast beatom, kad ih počinju pratiti veličanstvene epske klavijature koje su me svojim intenzitetom posdsjetile na prvu snimljenu verziju ''I am The Black Wizards'' sa split-a sa Enslaved-om, inače meni mnogo miliju verziju. Ta opčinjavajuća melodija ukomponovana sa Blast Beat-om prosto raznosi. Imamo nove tremoloe uz spori ritam, koji se postepeno ubrzava da bi uveo u break sa genijalno obskurnom melodijom, koja slobodno luta po skalama da bi uvela u još jedan krug blast beat-a gdje u jednom trenutku i postaje dominantna, uvodeći nas opet u prelijep stringovski dio. Pjesma se nastavlja brzo do samog kraja gdje ulijeće jeziv gitarski zvuk i zvona kao outro.
''The Poison Of Sleep'' počinje bas-gitarom, scream ulijeće spontano i moćno nakon bubanjskog poigravanja. Bend se definitivno više fokusira na mračnu atmosferu nego na brzinu, što je po meni ogroman plus. Ali ne fali ni brzine'nisam ni iskucao rečenicu, već tutnji blast beat uz apokaliptične melodije, čiji je udar poput snažne sniježne lavine, uništavajući sve pred sobom. Lagano usporava ne gubeći na dramatičnosti, nakon čega ga vraće na još jedan krug aranžmana.
''Temple Of Seventh Daath'' počinje nokturnalnim razlaganjem, bubnjarskim poigravanjem, nakon koga uplovljavamo u spori ritam koji nas nosi poput noćnog jahanja pod punim mjesecom. Povremena ubrzavanja, usporavanja, a razrada nas uvodi u maltene alternative ritam, koji tako dobro lezi uz rastapajuću matricu. Ona se mijenja jakim thrash rifom, možda po snazi I najjačim na izdanju, poslije toga nas vraćajući na ritmove koje čujemo kod Autogenog Treninga, pa opet rif koji nas svojom snago bukvalno ''izuva iz cipela''.
''A gift Of Renewal'' galopirajući rif dolazi iz magle fade metodom in-a. Spori ritmovi, melanholična melodija se rađa spontano i teče poput rijeke uz zanimljiva melodijska rješenja, čas sporo, čas brže, ponekad uz prelijepe gitarske harmonike. Sve se razvija, i riff-ovi se smjenjuju, konstituišući se lagano jedni iz drugih. Soloi su prelijepi.
''Carnal Sabbath'' kao posljednja pjesma počinje i najagresivnije, blast beat-ovi nas uvode u sporiji ritam iste melodije, da bi se mjenjali do Shoegaze razlaganja. Thrashy rif koji spontano izranja me opet vuče na Lifelover, i opet odlično upada, ima masnu heavy atmosferu. Obskurni djelovi se smjenjuju sa Alter i psihodeličnim djelovima, da bi završila ''oroboroški'' krug istom melodijom, što me podsjetilo na Crnjanskog I rečenicu ''Beskrajan plavi krug I u njemu zvezda'', misleći na nebo, kojom i započinje i završava ''Seobe''.
Jedno od originalnijih black izdanja koje sam čuo u zadnje vrijeme, unikatan stil. Topla preporuka ljubiteljima mrčnog i atmosferičnog metala.
Recenziju napisao. Srđan Mišović (Bog Otac Reviews)
HB Ocjena : 9,5/10
Нема коментара:
Постави коментар