петак, 12. август 2016.

Torenti nisu problem!



Početkom ovog meseca (avgust 2016.) je glavna tema statusa po socijalnim mrežama bio pad jednog od najpoznatijih torent pretraživača. Jedno „zlo“ ne ide samo, pa je tako pristup najvećim otvorenim torent sajtovima bio onemogućen. Tim sajtovima se moglo pristupiti, samo putem druge adrese, što dobar deo ljudi nije znao. Bilo kako bilo, odmah je sa jedne strane krenula kuknjava kako imperijalističko-kapitalistički ološ pokušava da uzme poslednji dinar iz naših džepova. Sa druge strane, ako gledamo ovaj naš, rokersko-metalsko-pankerski svet, solidan broj „čistunaca“ i „pravednika“ je počeo sa naslađivanjem i pričom kako i treba tako da bude, da vide kako je to kada nema ništa za džabe da se uzme, već da mora da se plati. I jedni i drugi su u pravu, ali isto tako i jedni i drugi idu u potpuno krajnost, pa se u svojim socnet proglasima gube kao političari u predizbornim kampanjama. Pozadina svega, barem što se našeg podneblja tiče, je tu i tamo kompleksna, te osnovu za raspravu treba potražiti u prvoj polovini devedesetih godina prošlog veka.

Dok nisu došli ratovi, sankcije, hiperinflacija i time sveopšta kriza, prodaja nosača zvukova u bivšoj SFRJ je išla odlično, a izvođači su sem od toga imali dobru zaradu i od reprodukcije njihove muzike putem medija i po javnim objektima. O zaradi putem koncerata je izlišno govoriti. I tada je bilo praznih kaseta u slobodnoj prodaji, tako da je bilo moguće presnimiti od prijatelja neki album. U slučaju da su ljudi u posedstvu imali ploče, numere sa istih su imali i u nasnimljenom kasetnom obliku. Isto tako su mnogi snimali toliko toga sa radio-stanica, pogotovo strane hitove sa albuma koji se nisu mogli tako lako pazariti, sem ako niste imali prilike da skoknete do (na primer) Beča radi kupovinice novih izdanja. No, da ne dužim dalje, došlo je sve ono što sam pomenuo na početku ovog pasusa, tako da je ljudima bilo bitnije da kupe veknu hleba (ako se za istu izbore posle višečasovnog čekanja u redovima) i prehrane sebe i svoje porodice, dok ih je za kupovinu bilo kakvih (a, kamoli originalnih izdanja) baš bilo briga. No, entizijasta i ortodosnih posvećenika je uvek bilo (i uvek će ih i biti), pogotovo onih koji bi i poslednju kap svoje krvi dali za album koji vole, kakav-takav.

E, sad dolazimo do prve piratske luke – Bugara. Naše istočne komšije su se vraški potrudili da se indirektno iskupe za sve one noževe koje su nam tokom istorije zabijali u leđa, te da bratskoj sirotinji raji pomognu da se proveseli i u teškim danima. Mogle su se po pijacama i vašarima i pronaći slične piratske kasete i onda kada je, kako naši stari kažu, „Bog išao po zemlji“, ali potražnja za njima je bila minorna. Ali, kada mesec dana zadiš za tadašnje 2 nemačke marke, onda je kaseta od „samo“ 200 miliona (hiperinflacionih) dinara prava sitnica – nešto kao 4 „Tiffo“ žvake. Banja, bre! OK, kvalitet vrpce nikakav, plastika takođe nikakva, zvuk prilikom reprodukcije očajan, ali, bato – novi „Pestilence“ gruva iz zvučnika. Vremenom su Bugari postali pravi majstori svog anata, pa su kasete bile sve kvalitetnije, umeli su i celu knjižicu da odrade, a kako su kompakt diskovi ulazili i u naša domaćinstva (sa padom sankcija, izlaskom iz krize i td.), tako su se na pijačnim rafovima počeli pojavljivati i kultni albumi sa zapada (ali i istoka). Nisu to bili originali, ali im je i cena bila prihvatljiva, plus je kvalitet zvuka bio uvek odličan. Kad smo kod kvaliteta, svaki od tih diskova koji je izlazio do 2000. godine je bio perfektan, pa je trebalo da budete sivonja da biste ga učinili neupotrebljivim.

Dakle, piraterija je oduvek postojala, ali su ljudi plaćali piratizovan sadržaj pošto novca za originalna izdanja, teško nabavljiva i veoma skupa za tadašnji standard, nisu imali. Uostalom, cenilo se ono što se slušalo, tako da je to bio jedini način da se uživa u muzici koja se voli. Vremenom, kako su kompjuteri počeli da polako ulaze u naše domove, a sa njima i rezači, lakše je bilo nabaviti svakojaka izdanja. Uostalom, nije bio bitan ni omot, ni knjižica, već ono što se na diskovima nalazilo. Naravno, lista pesama je bila potrebna, makar rukom ispisana. Veoma dobro se sećam situacija kada se nas nekoliko ortaka skupljalo, pregledalo ponudu „Explosive records-a“, biralo naslove (nikako duplirane, pošto smo međusobno razmenjivali diskove), uklapalo trajanja kako bi dva izdanja (zbog ograničenih novčanih sredstava) stala na jedan disk (što je bio težak posao u vreme kada je maksimalno trajanje diskova bilo 74 minuta) i posle svega sam poziv dežurnom radniku. Ko god da se javio svaki put kada smo zvali je sto posto dobijao želju da nam opšti sa celom porodicom, garantujem to. Mislim, i dalje su se kasete presnimavale, dosta njih je pravilo svoje verzije omota, ali su diskovi ipak olakšavali posao.

Manji, lokalni bendovi su snimali demoe koji su uglavnom prijatelji i prijatelji prijatelja kupovali, presnimavali i tako širili priču o izvođačima. Članovi tih muzičkih skupina nisu od svega toga imali ikakvu zaradu, te se sve svodilo na to da je dobro dok ima gde i za koga da se svira, plus da je pivo u lokalu 'ladno. Oni koji su imali veće apetite su se pošteno iscimavali, radili na kvalitetu pesama, usavršavali svoju tehniku sviranja, te su uspeli da se probiju i van Srbije tako što su pronalazili inostrane izdavače. Što se naših izdavačkih kuća tiče, one velike (PGP-RTS) su se držale proverenih pop i folk zvezda i režimu pogodnih rokera, dok su oni noviji (City records) imali samo izdanja u svom katalogu koja su iskakala od onoga što su inače objavljivali. Bilo je tu i drugih („Take It or Leave It“, „One Records“, „Hi-Fi Music“...) koji su bilo izdavački aktivni. Ali, ni te domaće kasete, ni ti domaći diskovi nisu bili baš jeftini, čak ni za povećani srpski standard. I ne samo to – zašto bi se kupovalo skupo iz prodavnice, kada je moglo višestruko jeftinije sa tezge? Jednostavno je to, kada razmislite: ljudi su za tih nekoliko godina sankcija mnogo izgubili i znali su kako i gde da bilo šta nađu jeftinije, te su tako i delali.

Ipak, bilo je onih koji su voleli da imaju originalna izdanja u svom posedu, pogotovo oni koji su cenili rad svakog benda koji vole, te su hteli da nešto, delić samo, vrate onima koji su im toliko mnogo dali svojom muzikom. No, želje su jedno, a realnost je drugo. Čak i kada je, otprilike od kraja 2002. godine čini mi se, putem „Rock Express Records-a“, „Explosive Records-a“ i „Butcher Sound-a“ bilo moguće doći do originalnih diskova po dosta povoljnijim cenama (u početku), samo entuzijasti i pravi posvećenici su ih kupovali. Isto tako je određen broj fanova naručivao iz inostranstva izdanja, slao novac unapred i nadao se da će i novac i kasnije izdanje stići tamo gde treba. Ne želim reći da oni koji to nisu radili nisu cenili ono do čega su dolazili, ali je vreme pokazalo koliko je i šta kome zaista značilo.

Kompjuteri su postali sve jeftiniji, dajl-ap internet je polako odlazio u prošlost, dok je onaj brži (prvo kablovski, a potom i ADSL), zauzimao svoje mesto kao redovna stavka prilikom plaćanja mesečnih dažbina. Razmena podataka je bila sve učestalija, kako preko DC++ habova i ostalih sličnih file-share programa, tako i putem torenta. Ali, nije se sve baš odjednom promenilo. U početku su brzine paketa bile mnogo manje, pa je za preuzimanje jednog albuma bilo potrebno ponekad i po sat i više vremena. A, pošto je zbog konstatnog skidanja nečega kompjuter bio neupotrebljiv za neki surf, preslušavalo se i pregledalo ono što je bilo najnovije u „downloads“ fasciklama. Kako su se brzine u mesečnim paketima povećavale, tako se i količina skinutih podataka povećavala, te se polako sa detaljnog „overavanja“ nekog izdanja prelazilo na ovlaš pregledanje, sve dok se nije stiglo u stadijum „neka stoji, pustiću to nekad“. Mnogi i jesu pustili to nešto jednom ili dvaput, neki drugi nisu nijednom. Zašto su skidali? Moglo im se, nije trebalo previše prostora za držanje tolike količine podataka i uvek je sve to moglo da koristi nečemu. Uostalom, cena praznih medija (CD i DVD), kao i hard diskova je bila neznatna u odnosu na to koliko je toga moglo stati na sve njih. Laganica.

Zašto sam ovoliko napisao do sad? Zato što je poenta u svemu tome da je ljudima usled prevelike ponude i dostupnosti svega i svačega sve to postalo tu i tamo dosadno, postali su zaokupljeni nekim trivijalnijim stvarima, te im je kompjuter kao alatka (sada pametni mobilni telefoni) uskoro postao centar života. Socijalne mreže, forumi, četovi – sve je to odvlačilo pažnju, te je muzika tako postala samo zvuk koji se čuje u pozadini.

Da se razumemo, nije sve postalo odjednom takvo i nije tu samo kupovina i skidanje muzike najveći problem, već generalno neinteresovanje i drugačiji prioriteti. Jer, koliko god da se priča o tome kako se nema novca za ulaznice i originalne diskove, daju se fine svote za „uniformisanost“ – od majica sa logoima i motivima sa omota albuma, preko firmirane odeće do firmirane obuće. Sve to košta, ali sve to može da se vidi kada se izađe makar i do lokalnog bara, tako da je odlazak na svirke takvim ljudima postao nebitan. Diskovi, ploče, kasete – to niko ne vidi sem ako ne dođe u stan kolekcionara. Kao da ne postoji.

E, onda imamo sad tu i one koji kad god mogu kupe nešto od onoga što im se svidi. Oni bi, barem polovina njih, voleli da kupe sve što mogu, ali je to nemoguća misija u ovoj zemlji. Stoga vagaju svaku priliku da ono što pretekne na kraju meseca od kinte iskoriste za kupovinu nekog nosača zvuka. Mada, usled hiperprodukcije koja danas vlada i često nikakve reklame sem one koja se može videti po Fejsu ili specijalizovanim sajtovima, slabe su vajde da se ljudi odluče za kupovinu nečeg novog. Mnogi od njih zaziru od kupovine domaćih izdanja jer se vode nekom „logikom“ da kod nas malo toga vredi, što je notorna glupost. Ali, i da je više para, ne bi se kupovalo nešto puno više, jer je ljudima (kao što sam u prethodnom pasusu napomenuo) bitnije da kupe neke krpice, da „prošetaju“ nove maje i da pričaju o tome. Koga briga za parče plastike koje će samo stajati na polici i skupljati prašinu i čiji se sadržaj brže skine sa neta nego što se „ripuje“? Mislim, mene je (na primer) briga, kao i gro njih, pogotovo onih koji su u „DIY“ vodama i kojima su bitniji ideja i duh nego format i kvalitet štampe. Uvek će biti onih koji će kupovati izdanja u fizičkom obliku, ali i onih koji će kupovati digitalne albume.

Samo... kultura kupovine se odavno izgubila. Čak i oni koji su kupovali diskove i filmove koji su se mogli naći po trafikama i prodavnicama po veoma povoljnim cenama su od toga digli ruke, opet usled manjka finansija, iako u rukama drže skupe mobilne telefone, i ne tako jeftine komade odeće. Tipični pripadnici tipičnog potrošačkog društva. Pored njih ima i dosta onih koji rade za svotu koja je manja od republičkog minimalca i koji i pored najveće želje ne mogu da se isprse za takav „luksuz“. Samo da napomenem da pitanja tipa: „A, kako takvi imaju novca za internet?“ uopšte ne piju vodu, jer je internet danas potreba, a ne luksuz, alat.

Jednostavno je – torenti nisu problem, torent sajtovi nisu problem, kao ni serveri na kojima se pakuju podaci koji se dele po file-sharing sajtovima, pošto će piraterije uvek biti, nevezano za oblik (fizički ili digitalni). Pravi problem su ljudi, u suštini, lenjost da se mrdne iz stolice, da se ne očekuje sve za džabe, već da se ulože trud i sredstva. Uostalom, veća muzička imena (sa sve pratećom menadžerijom i izdavačkim kućama) više novca zarade uz prodajicu majica, ostalih pratećih drangulija i karata na koncertima, nego od same prodaje muzike. To što se danas u svetu proda više ploča u svetu je samo trend, pošto je „in“ kupovati ploče. I dalje se skidaju digitalna izdanja i skidaće se sve dok se nešto ne promeni u glavama i ponašanju konzumenata. To je realnost, ne tako lepa i dobrim delom bolna. Ali, nije sve tako crno – ono najkvalitetnije će isplivati na površinu kad-tad. Treba prihvatiti sadašnje stanje stvari, prilagoditi mu se i potruditi se da se ono iskoristi na najbolji mogući način.

Tekst: Antonio 

Нема коментара:

Постави коментар